četvrtak, 27.12.2007.

Bok ljudi. Sretan vam Božić i Nova godina.
Čujemo se uskoro!

ponedjeljak, 22.10.2007.

Zbogom...

Ovaj post posvečujem njemu, Toši Proeskom, čovjeku koji nas je sve osvojio prekrasnim pjesmama i anđeoskim glasom.
Sve su riječi suvišne jer ne postoji jedna riječ kojom bih mogla opisati tugu koju osjećam. Još ne mogu vjerovati da ga nema...
Zbogom Toše... Živiš u našim srcima!

utorak, 02.10.2007.

Ja neću voljeti poslije tebe ni u snu... Zapisano je u vremenu...

Hey ljudi!

Znam... Dugo nisam napisala novi post! To je zato što me internet opet nešto zeka. Malo se hoće spojit a malo neće. Stoga ako uvidite da ne pišem posteve ajmo reć, 7 dana, i ne komentiram, znajte da mi net ne valja i da ću se uskoro javiti. Al vi i dalje slobodno ostavljajte komentare i javite kad imate novi postek.

"Turn away
If you could get me a drink
Of water cause my lips are chapped and faded
Call my Aunt Marie
Help her gather all my things
And bury me
In all my favorite colors,
My sisters and my brothers, still,
I will not kiss you,
Cause the hardest part of this,
Is leaving you!"




Već dvije subote nisam bila vani. Nije bio ni moj bivši. Nekako mi se ne da izlaziti sad kad je škola jer se u subotu naroljam, u nedjelju sam mamurna, a u ponedjeljak u školi sam živčana i još malo mamurna, a ne želim ić takva u školu, pa još ako treba u nedjelju učit... Katastrofa. Da se i ne naroljam pet bih u nedjelju bila nikakva ne znam zašto, valjda od divlje noći (plesanje, pjevanje izd.). Mislim sad u subotu izać, ali mi se ne da i ne da. Jedino ako moj bivši bude išao idem, a ako ne ide (što molim Boga) meni još bolje ne idem i ja. A i neka prehlada me ulovila. Kašljem, boli me glava, i nos mi curi ono... Za popizdit! Voljela bih da dobijem i temperaturu. Bar bih ležala par dana doma i samo se odmarala jer sam već umorna od svega. Čega? Škole, stare koja je natukla koljeno pa većinu remena leži i ne radi niš pa ja moram pripremat večeru (ručak ona nekako sprčka dok sam u školi), čistiti i još nju dvoriti i trpiti po cijele dane. Treba to preživjeti!





"When you're gone
The pieces of my heart are missing you
When you're gone
The face I came to know is missing too
When you're gone
The words I need to hear to always get me through the day
And make it OK
I miss you..."

No da se ja bacim na ono zanimljivo. Ljubavna situacion...
Možda sam spomenula ili nisam, ne znam, da subotom on i ja malo odemo od društva i družimo se. Mogla bih se usuditi reći da si tako dobri, kao što smo sad, nismo bili ni kad smo hodali. Povjeravamo se jedno drugom, zasmijavamo jedno drugo. Samo smo se dva puta poljubili, ali meni to ne predstavlja problem. Naime, s njim mi je lijepo i kad samo razgovaramo... Par sam ga dana ignorirala. A onda više nisam mogla izdržati pa sam mu poslala poruku što se s njim događa i je li živ, Naravno, dobila sam odgovor da se išta posebno ne događa i da je on živ ali neki nisu. Pitam ja njega na koga točno misli. Veli on da misli kako ja nisam živa jer mu se ne javljam. Ja ostala u čudu zuriti u ekran. U nedjelju ja njemu pošaljem oko 3 popodne ima li kakav dobar film da mi posudi. Odgovora nema, nema... Ništa, mislim si ja jadan nema para na mobu. U sred noći čujem da nešto vibrira, mislim da sanjam. Opet nakon nekog vremena čujem isto, ništa ja se okrenem na drugu stranu i spavam. Treći put ja zgabim mobitel i vidim njegovu poruku poslanu netom što sam zaspala, a nisam čula da mmob svira. U redu pročitam ja i nastavim spavati. Ujutro kad sam se probudila sam bila tako sretna. Sjetim se da sam sanjala super san, da sam dobila njegovu poruku, al činilo mi se prestvarno da bi bilo san. Zgrabim ja mob i pročitam zadnju poruku, bila je to ta. Ne znam zašto, ali taj sam cijeli dan bila sretna. Kao da je to bio moj eliksir sreće za taj dan!

"Give me a shot to remember
and you can take all the pain away from me
A kiss and I will surrender
the sharpest lives are the deadliest to lead
A light to burn all the empires
so bright the sun is ashamed to rise and be
In love with all of these vampires
so you can leave like the sane abandoned me?!"





Što da vam još kažem... Živite, ako niš drugo!

petak, 21.09.2007.

Ako ljubiš, ljubi slatko... I... Za to ne mora znat' svatko

Napokon, nakon gotovo 5 dana, odlučih da napišem novi post.
Što da vam kažem... Moj razred se sprema organizirati maturalnu zabavu preko proljetnih praznika. Naravno, moram si i pratnju naći. Tako ja razmišljam koga da zovem, i pogodite koga pozvah. On veli da ne zna bi li išao. A ako mu kažem da i on treba dat 300,00 kn kao i ostali da prisustvuje, definitivno neće ići. A uostalom tko će ići? Nitko. Ništa, rekoh sama sebi, idem sama. Samovat ću tamo... A kakvo je kod mene pravilo, kad sam sama najbolje se zabavim, pa možda i sad tako bude. Ali ipak nije mi svejedno!

"You're just a sad song with nothing to say
About a life long wait for a hospital stay
And if you think that I'm wrong,
This never meant nothing to ya!“





U poslijednje vrijeme sam zaista fantastične volje. Ne znam zašto... Jednostavno, volim se smijati... Dobro, ponekad me uhvati ona „žuta minuta“ kad sam depresivna, ali u usporedbi s onim što je prije bilo. To je ništa, nula! Počinjem vjerovati da vrijeme liječi sve rane, jer kako vrijeme odmiče, kako dolazi novi dan, osjećam se sve bolje i bolje, samopouzdanije. Više mi ne pada na pamet uzeti žilet u ruke (o tome sam pisala u prvim postovima) i oduzeti si život. Shvatila sam da trebam živjeti zbog malih stvari koje će me usrećivati, te da kad padnem u depru moram misliti na njih i sve će biti OK.

„I am not afraid to keep on living
I am not afraid to walk this world alone
Honey if you stay you'll be forgiven
Nothing you can say can stop me going home!“





Škola... Počela su ispitivanja, mini testići... Uglavnom katastrofa! Najgore mi je što moji roditelji, profesori i prijatelji vrše pritisak na mene kako moram još ovaj, završni, razred proći s odličnim kako ne bi morala polagati maturu. Veliki je to pritisak i teret i stoga se jako bojim da ih sve ne razočaram. Također, kad raska počne razglabati o tome kako nam je ova svjedosdžba najvažnija jer nam treba za upis na fax, smuči mi se živo, a tak kad spomenu završne radove iz struke, dođe mi da se ispišem iz škole. No ako su sve prethodne generacije to preživjele, mogu i ja, zašto ne!

„Can you see
My eyes are shining bright
'Cause I'm out here on the other side
Of a jet black hotel mirror
And I'm so weak
Is it hard understanding
I'm incomplete
A love that's so demanding
I get weak.“






I još Pozdrav svima!

ponedjeljak, 17.09.2007.

Ovih sam dana sretna, što je neobično. Zašto neobično? Zato što mi je svaki dan protkan nitima tuge koje je mogu prerezati. Ipak nešto mi omogući da ih barem malo olabavim, da me ne stežu toliko pod kožom. Što je to, pitate se? To je jedan osjećaj koji mi prožme cijelo tijelo kad dobijem njegovu poruku, kad mi se obrati ili kad ga vidim. Prekrasan je to osjećaj no, iskreno, bojim ga se. Bojim ga se jer zadnji put kad sam ga u pravom smislu doživjela, prenaglo je nestao. Željela sam ga vratiti, bezuspješno... Navikoh se živjeti bez njega, i bilo je donekle, ajmo reći, odnošljivo. Pomirila sam se s time da to više nikad neću osjetiti. A sad... Ne mogu se boriti protiv toga, ali samo kad se sjetim kako je prošli puta naglo nestao, jednostavno ne želim da se to ponovi, NE ŽELIM!!. Ne želim ponovno patiti, vrištati a da me nitko ne može čuti, biti okovana lancima mržnje! No kad pogledam s druge strane to je prekrasan osjećaj za kojeg u dubini same sebe ne želim da nestane, da je tu do zadnjeg trenutka. Svim se silama pokušavam oduprijeti tome ali ne mogu jednostavno NE MOGU! Iskreno, već sam bila zaboravila kakav je to osjećaj... Žalosno zar ne? I ja mislim... Da... I taj osjećaj dolazi s ljubavlju, u paketu... Ali kako da neđem poštara, ukradem taj paket i izbacim to???? Zvuči smiješno...Moram i tog dodati jer kao što napisah dobre sam volje ovih dana, i kao što napisah, ne znam želim li to i dalje biti. Nekako se navikoh na dane mraka, tuge, bola...



I da... Možda ste primjetili da ima malih preinaka na blogu. Napokon sam se usudila staviti i novih sličica i linkića. Pogledajte jeste li u linkićima, a ako slučajno niste odmah mi javite!
Ljubim vas sve!!!!

četvrtak, 13.09.2007.

Prošlost je ono što nas prati; ono što nikada neće da se vrati!

Ovo će biti poseban post.
Sa prijateljicom sam razgovarala o prošlosti. Razgovarale smo o cjelom dosadašnjem životu obiju a ja sam to htjela objaviti i na svom blogu.
Da krenem...
Rođena sam 25.8.1989. u najdražem mi gradu, Rijeci i to u točno 16:30 sati.
Moje djetinjstvo... Prekrasno i gorko. Zašto oboje? Prekrasno zato što sam bila u dobrim odnosima sa svom djecom iz „kvarta“. Po cijele dane smo se igrali, nevini, bezbrižni, naivni... Sjećam se... Bio si faca u društvu ako si smio u obližnji park bez da prije toga odeš u kuću javiti se roditeljima. He he! Zamišljali bi da nas progone čudovišta te bi ih sa pištoljima (toljage) lovili oko okolnih garaža. Kao imaginarni svemirski brod „Enterprise“ iz serijala Star trek poslužila je susjedova šupa. Prijepodne bi se našli kod nekoga od nas i pogledali novu epizodu na nekom satelitskom programu (ne sjećam se više koji je to bio) a nakon toga bi se i igrali te epizode. Niti sapunice nisu bile pošteđene toga... Bilo je tu i igranja lovice na biciklima... Nije prošao niti jedan dan a da se netko nije „stukao“ sa bicikla. Igrali smo i igru „Veseli kviz.“ Ta je bila jako popularna. Cilj igre je bio spojiti curu i dečka tri puta u 4 pokušaja u par, a ako bi se to postiglo oni su se morali poljubiti. To je bilo nešto najgore jer kao što svi znamo to se djeci gadi! No bilo je zabavno...!
Zašto gorko? Zato što se uvijek našao netko tko bi malteretirao ostale. Na tapeti bismo se uvijek našle ja i moja tadašnja najbolja prijateljica Tanja. Društvo je ponekad znalo biti toliko okrutno i izolirati nas pa bi se nas dvije same igrale, a kad bi ostali vidjeli da se zabavljamo, došli bi nas otjerati. Onda bi pobjegle k jednoj od nas i zajedno plakale. U blizini je bio i jedan dječak Ilija koji nam konstantno nije davao mira. Toliko nas je bio mučio da smo, kad bi ga vidjele vani, odmah pobjegle što dalje. Sve je bilo dobro kad njega nije bilo. Takvih dana je zaista bilo mnogo. No i to se promijenilo. Kad smo oboje krenuli u vrtić postali smo si poprilično dobri.
Tada smo Ilija, Tanja, jedan Dino i ja bili ekipica. Posebno smo si bili bliski Ilija i ja (?). Popodne bismo bili kod njega i gledali crtiće. Zbog toga su nas u ulici proglasili parom, a to smo i bili možda tjedan dana.
Ilija se odselio u Italiju i nisam ga više vidjela.
Krenula sam u školu. Iskreno, bojala sam je se, jaaako. No i taj je strah brzo nestao. Upoznala sam neke nove ljude, a i rodila se nova ljubav koja će trajati 8 godina (!). Zaljubila sam se u jednog dečka iz razreda, Zorana. On me počeo šljivit tek u 6. Razredu. Čak smo tad i sjedili zajedno u klupi. Za Valentinovo mi je poslao prekrasnu poruku a ja sam ju, glupača, poparala jer sam se bojala imati dečka (???!!!). Tad sam mu slomila srce. Godinu dana kasnije sam upoznala sina tatinog prijatelja, Antu. Kako je taj tip bio zgodan!!! Ja sam još nešto osječala prema Zoranu, al sam pristala bit s Antom. Bili smo zajedno oko 5 mjeseci, a onda me ostavio. Moram priznati da sam osjetila olakšanje jer ga nisam voljela. Opet sam počela ludjeti za onim, zapravo nisam ni prestala. A onda... Krajem 8. razreda... BUM! Umeni se nešto prelomilo. Gotovo preko noći nestali su svi oni osjećaji koji su gotovo 8 godina živjeli u meni. Počela sam Zorana gledati kao prijatelja, ništa više – ništa manje! I... Počela sam drugačijim očima gledati dečka kojeg sam smatrala prijateljem, Maria. Nije to bilo ništa veliko, nego... Voljela sam ga promatrati.



Srednja škola! Jedan izlazak je bio koban... Znam, igrala sam biljar s društvom i jedan frend je došao i šapnuo mi na uho „Mario je zaljubljen u tebe.“ Ja sam ostala u čudu. To je bilo to. Tad sam shvatila da sam i ja zaljubljena u njega. Malo pomalo sam mu se približavala da bi ga jednu večer pitala želi li mi biti dečko. Bili smo skupa 4 mjeseca (više-manje), a onda sam napravila najveću glupost ikad. Rekla sa m mu ga da volim, što je zabranjeno, i tad me ostavio. Ne mogu riječima opisati što sam osjećala gotovo pola godine. Bila je to agonija iz koje sam se jedva izvukla. Već sam si bila žile zaezala, ali sam u zadnji tren odustala od... Moj najbolji prijatelj mi je bio ogromna podrška, kao i moja najbolja prijateljica. Kad bih pala na dno, oni bi me dizali. Vratili su mi vjeru u samu sebe. Iz svega toga izašla sam kao druga osoba. Osoba puna gorčine, bijesa, jada koji nisu nestali, samo su se sakrili negdje duboko u meni i nadam se da neće nikad izaći. Sve negativnosti s vremenom je zamijenilo samopouzdanje koje više nikad ne namjeravam izgubiti i sreća koja svakim danom u meni budi bolju osobu.
Njih dvoje su mi pokazali da treba svaki dan živjeti kao da je svanuo samo za tebe, da će svakih 60 sekundi koje provedem tugujući biti minuta sreće koju nikad neću proživjeti. Naučili su me i da vrijeme liječi sve... I sad znam, na greškama se uči. Sve što nam se događa, događa se da bi iz toga nešto naučili.



Zato trebamo svijet okrenuti u svoju korist, proživjeti svaki trenutak, ne oklijevati, smiješiti se, govoriti...Kao da to činimo poslijednji put!

ponedjeljak, 10.09.2007.

Ja samo želim ruke tvoje da me grle kao da je zadnji put...!

Ovaj post posvećujem svim onim djevojkama čije sam posteve čitala a govore o nesretnoj ljubavi ili se pak osjećaju tužnima i nesretnima. Ukoliko pročitate moje najstarije posteve vidjeti ćete da je i meni tako bilo, stalno. Istina, to se ponekad vrati, ali prođe, što je najbitnije. Sve smo mi posebne i jedinstvene na svoj način. Svaku od nas netko cijeni i poštuje, čak i da je to jedna osoba ipak je to netko, ili čak da smo to i mi sami. Ne kažem da ne treba tugovati, treba, samo žlim naglasiti da će to s vremenom proći. Moja tuga, bol i jad trajali su gotovo godinu dana, ali toga više gotovo i nema. Vrati se, ali rijeđe. Osmijeh je najbolji lijek za takva stanja. Nije se nimalo teško nasmiješiti ali se nakon tog malog osmijeha, makar upućenog samoj sebi u ogledalu, osjećaš bolje. Zaista je to tako! Živi svaki dan kao da je svanuo samo za tebe, kao da je samo za tebe Sunce zamijenilo Mjesec, samo da tebe vidi, da ti se pokaže i dokaže da i poslije tame ono dolazi i rasprši ju na tisuće komadića. Navij do kraja svoju omiljenu pjesmu, pjevaj. Ako ti do toga nije, navij najtužniju pjesmu koju znaš i plači dok se ne isplačeš. Plakati nije sramota, to je znak da smo spremni pokazati svijetu da smo tužni, da i mi imamo emocije, da je i nas netko povrijedio i da smo spremne suočiti se s time. Neću napisati da nitko nije vrijedan naših suza; je. Jer zašto onda plakati i tugovati. Ako mi smatramo da je vrijedan, vrijedan je i to je to. Pomirba sa situacijom je najbolje što možete osjetiti nakon svega. Vjerujte, govorim iz vlastitog iskustva, inače ne bih ovo pisala. Znam kako je to bolovati u duši. Nisam niti ja potpuno ozdravila, ali gotovo da sam i do toga došla. Ponovno sam shvatila da sama krojim svoju sreću, shvatila sam da opet mogu biti ona sretna ja, da mogu opet krenuti ispočetka, da mi nitko ne može uskratiti pravo da se smijem i da budem JA kakva jesam, možda pomalo smotana ali to sam JA i tko me takvu ne voli neka ode od mene. Nadam se da sam bar malo pomogla jer mi je to bio i cilj.


OK, sad da napišem post kao post.
Mario (moj bivši) bio je dežuran danas. Svaki sam ga odmor dolazila posjetiti i vidjela sam da mu je ful drago zbog toga. Jako mi je drago što se ponovno zbližavamo. Ako se ne vidimo u školi dopisujemo se gotovo cijeli dan, a čak i ako se vidimo i popričamo opet se znamo dopisivat. Subotom kidnemo od društva i opet se družimo. Jako sam sretna po pitanju toga, kao i moje malo žensko društvance. Sve imamo nekog i to je super jer do sada su neke imale nekog a neke nisu pa je bio mali bed pričati o dečkima, ali sad zato pričamo ko lude. Iduće godine idem na fax. Jedva čekam ali... Jako se bojim da će se obje moje ekipe raspasti. Mislim, za cure sam sigurna da neće jer ćemo gotovo sve u Rijeku a jedna i živi gore, ali što se dečkiju tiče... Volim ih previše. Znamo se još iz vrtića i uvijek smo bili skupa. Svi govore da se nečemo raspasti, da neće to dopustiti, ali mene je svejedno strah. Tako sam mislila i kad smo krenuli u srednju, pa je ispalo da smo složniji no ikad, nadam se da će tako i ostati.


Malo je dugačak bio ovaj post... Ma nema veze, bilo je i vrijeme da napišem nešto duže!
Pusa svima!

nedjelja, 09.09.2007.

Ti si jedini razlog da živim i postojim...

Moj bivši i ja gradimo novi odnos. Već par subota znamo se odmaknuti od ekipe i pričati, pričati i ... hehe. Strpljiva sam, neću žuriti, ipak trebalo mi je gotovo godina dana da opet počenam iznova s njim. Promijenio se i on. Postao je otvoreniji, komunikativniji, zabavniji i ... Više mi se sviđa takav. Jučer je padala kiša pa smo išli zajedno pod kišobranom ahhhhh! I da... Krene pjesma "Moje najmilije" od Jovana Perišića a on gleda u mene, ja u njega i pjevamo, ejjjj! Čak me i zagrli ponekad pred društvom! Tako sam sretna! Znamo se po cijele dane dopisivati.... Da... Napokon je i meni svanulo sunce, NAPOKON. I kao što sam rekla, bit ću strpljiva, polako ali sigurno. Vjerujem da će bit nešto od nas kako je krenulo. No... Uvidim li da to ne ide, ostavit ću ja njega. Neću dopustiti da me on opet ostavi, NIKAKO!
Evo za sad toliko od mene!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.